Rain.
Topla kiša kvasi saten na mojim sandalama i miluje mi bosa stopala...Jednom rukom stišćem nisku bijelih bisera oko vrata dok drugom držim ogromni kišobran i mislim kako pod njim ima mjesta za još jedno.... Ah..
Žene su u stanju da jednostavne stvari iskomplikuju a komplikovane da pojednostave, a ja sam na tom području specijalista...I evo sad stojim tu, na toploj kiši rastrzana između emocija, razuma, sebe i njih... Osjećam se kao da sam previše zakomplikovala i previše pojednostavila ono što je trebalo samo da postoji bez zadiranja u to svoje postojanje...
Nebo obasja iskričava parnica i osvijetli mistični osmijeh na mom licu... Slučajni prolazniče, možda se baš tebi osmjehujem jer ti ne znaš i nikada nećeš znati šta se sve mota pod ovom mojom kosom i ispod ove crvene haljine... a možda se samo osmjehujem jer ni ja sama to zasigurno ne znam....
I ko da ukroti misli kad jednom krenu da se roje, ko da zaledi srce kad ga plamen obuhvati i ponese u valovima strasti negdje daleko na nepoznata mjesta kojih ima toliko pod ovim velikim nebom... Jučer je bilo plavo nebo, danas je zelena dolina a sutra već idem u zagrljaj ljepoti bez pameti...
I lijepo je... Plavo nebo je mirno i sigurno, kraj njega šutim i pripadam... Zelena dolina miluje svojim zagrljajem i miriše na vječnost... Ljepota bez pameti je potpuno nelogična i bespotrebna ali prija.... Život je lijep bez obzira na to šta mi mislili o njemu..
Sklapam kišobran... puštam kapljice da klize niz moju kosu i gola ramena... Neka, ko zna kad će kiša ponovo biti ovako topla a ja ovako sretna i sama... Svaki momenat sa samim sobom treba dobro iskoristiti...Pa da!
