Polje Snova

Topla kiša kvasi saten na mojim sandalama i miluje mi bosa stopala...Jednom rukom stišćem nisku bijelih bisera oko vrata dok drugom držim ogromni kišobran i mislim kako pod njim ima mjesta za još jedno.... Ah..
Žene su u stanju da jednostavne stvari iskomplikuju a komplikovane da pojednostave, a ja sam na tom području specijalista...I evo sad stojim tu, na toploj kiši rastrzana između emocija, razuma, sebe i njih... Osjećam se kao da sam previše zakomplikovala i previše pojednostavila ono što je trebalo samo da postoji bez zadiranja u to svoje postojanje...
Nebo obasja iskričava parnica i osvijetli mistični osmijeh na mom licu... Slučajni prolazniče, možda se baš tebi osmjehujem jer ti ne znaš i nikada nećeš znati šta se sve mota pod ovom mojom kosom i ispod ove crvene haljine... a možda se samo osmjehujem jer ni ja sama to zasigurno ne znam.... 
I ko da ukroti misli kad jednom krenu da se roje, ko da zaledi srce kad ga plamen obuhvati i ponese u valovima strasti negdje daleko na nepoznata mjesta kojih ima toliko pod ovim velikim nebom... Jučer je bilo plavo nebo, danas je zelena dolina a sutra već idem u zagrljaj ljepoti bez pameti...
I lijepo je... Plavo nebo je mirno i sigurno, kraj njega šutim i pripadam... Zelena dolina miluje svojim zagrljajem i miriše na vječnost... Ljepota bez pameti je potpuno nelogična i bespotrebna ali prija.... Život je lijep bez obzira na to šta mi mislili o njemu..
Sklapam kišobran... puštam kapljice da klize niz moju kosu i gola ramena... Neka, ko zna kad će kiša ponovo biti ovako topla a ja ovako sretna i sama... Svaki momenat sa samim sobom treba dobro iskoristiti...Pa da!

Nemirna, duboka i mracna noc.
Vjetar je bjezao od tisine skrivajuci se oko pognutih, teskih grana zalosne vrbe. Kovitlao se, uvijao, nailazeci tako na hrapavu prepreku vrbinog tijela. Nedaleko, nazirao se cisti zvuk prelamanja tonova apatije klavira iz proslog vjeka.
Klavir je plakao..Ispustao je zvuk jada i ocaja kao koje izmuceno stvorenje na ivici zivota, korak pred provaliju cije se dno ne vidi, ne cuje, ne osjeca. Ponor smrti.

Tisina. Opet. Nekada glatka i svjetlucava povrsina klavira odavala je utisak napustenog, uplasenog djeteta u tmini sobe. Pognuta silueta nadvila se nad trosnim, ispucalim dirkama i lagano dodirivala prasinu na njima, ne htjevsi, jos uvijek, da je potpuno otkloni.
...Jos malo. Kada bude spreman. A mozda je, ipak, bilo dosta cekanja.
Carobni dodiri starog pijaniste dobili su novu ulogu. Postali su otvor klavirovih emocija, osjecanja i snova. U prvom naletu nesigurnosti i zelje tonovi su izbijali lagano, plaseci se za svoju sudbinu .. stidljivo su izbijali iz klavira .. Otezani emocijama, ipak su uspjevali da se otisnu gore..gore..ka zvjezdama.
...Nakon svega nekoliko neizdrzivih trenutaka klavir je nesrecno odzvanjao punom snagom svojih zica u cetiri zida sobe u kojoj je utamnicen. Pocjepane i izderane tapete prostorije ljuljale su se zanosnim pokretima praveci sablasne sjenke na povrsini mjesecinom obasjanog zida. Noc im je bila plesni partner koji ih pokrece i izvodi na podijum nespremne.
Bistra kap razbila se u par manjih padnuvsi na crnu dirku.. Jedna.. zatim jos jedna. Slivale su se iz izmucene duse, kroz tuzne oci oivicene dubokim borama. Sjenka sjede kose bacala ih je u tamnicu vjecne nesrece i patnje. Prelazeci dug put preko nekada zanosnog lica, suze su letjele ka dirkama da bi sto prije stigle svoju sudbinu.. i iscezle na pohabanim tijelima dirki klavira, obrisane sljedecim pokretom prstiju pijaniste.
Povrsina dirki postajala je sve bijelja, cistija..dok su ostarjeli, ali i dalje odsjecni prsti dugim, teskim pokretima slamali bucnu tisinu prostorije. Lomili su je. Bacali o zid, i ona bi se lomila u milione sitnih djelova. Tisina slomljena, ali ipak prisutna...
Zvuci placuceg klavira zamrli su... Sjedi pijanista iznemoglo spusti svoje tijelo na tijelo klavira, duboko, isprekidano proizvodeci nesto sto se cinilo kao pokusaj udaha i izdaha.
Dirke su se sada kupale u nebeskim kapima poteklih iz nedokucivih ociju pognute, mracne siluete pijaniste...