Polje Snova

Topla kiša kvasi saten na mojim sandalama i miluje mi bosa stopala...Jednom rukom stišćem nisku bijelih bisera oko vrata dok drugom držim ogromni kišobran i mislim kako pod njim ima mjesta za još jedno.... Ah..
Žene su u stanju da jednostavne stvari iskomplikuju a komplikovane da pojednostave, a ja sam na tom području specijalista...I evo sad stojim tu, na toploj kiši rastrzana između emocija, razuma, sebe i njih... Osjećam se kao da sam previše zakomplikovala i previše pojednostavila ono što je trebalo samo da postoji bez zadiranja u to svoje postojanje...
Nebo obasja iskričava parnica i osvijetli mistični osmijeh na mom licu... Slučajni prolazniče, možda se baš tebi osmjehujem jer ti ne znaš i nikada nećeš znati šta se sve mota pod ovom mojom kosom i ispod ove crvene haljine... a možda se samo osmjehujem jer ni ja sama to zasigurno ne znam.... 
I ko da ukroti misli kad jednom krenu da se roje, ko da zaledi srce kad ga plamen obuhvati i ponese u valovima strasti negdje daleko na nepoznata mjesta kojih ima toliko pod ovim velikim nebom... Jučer je bilo plavo nebo, danas je zelena dolina a sutra već idem u zagrljaj ljepoti bez pameti...
I lijepo je... Plavo nebo je mirno i sigurno, kraj njega šutim i pripadam... Zelena dolina miluje svojim zagrljajem i miriše na vječnost... Ljepota bez pameti je potpuno nelogična i bespotrebna ali prija.... Život je lijep bez obzira na to šta mi mislili o njemu..
Sklapam kišobran... puštam kapljice da klize niz moju kosu i gola ramena... Neka, ko zna kad će kiša ponovo biti ovako topla a ja ovako sretna i sama... Svaki momenat sa samim sobom treba dobro iskoristiti...Pa da!

Nemirna, duboka i mracna noc.
Vjetar je bjezao od tisine skrivajuci se oko pognutih, teskih grana zalosne vrbe. Kovitlao se, uvijao, nailazeci tako na hrapavu prepreku vrbinog tijela. Nedaleko, nazirao se cisti zvuk prelamanja tonova apatije klavira iz proslog vjeka.
Klavir je plakao..Ispustao je zvuk jada i ocaja kao koje izmuceno stvorenje na ivici zivota, korak pred provaliju cije se dno ne vidi, ne cuje, ne osjeca. Ponor smrti.

Tisina. Opet. Nekada glatka i svjetlucava povrsina klavira odavala je utisak napustenog, uplasenog djeteta u tmini sobe. Pognuta silueta nadvila se nad trosnim, ispucalim dirkama i lagano dodirivala prasinu na njima, ne htjevsi, jos uvijek, da je potpuno otkloni.
...Jos malo. Kada bude spreman. A mozda je, ipak, bilo dosta cekanja.
Carobni dodiri starog pijaniste dobili su novu ulogu. Postali su otvor klavirovih emocija, osjecanja i snova. U prvom naletu nesigurnosti i zelje tonovi su izbijali lagano, plaseci se za svoju sudbinu .. stidljivo su izbijali iz klavira .. Otezani emocijama, ipak su uspjevali da se otisnu gore..gore..ka zvjezdama.
...Nakon svega nekoliko neizdrzivih trenutaka klavir je nesrecno odzvanjao punom snagom svojih zica u cetiri zida sobe u kojoj je utamnicen. Pocjepane i izderane tapete prostorije ljuljale su se zanosnim pokretima praveci sablasne sjenke na povrsini mjesecinom obasjanog zida. Noc im je bila plesni partner koji ih pokrece i izvodi na podijum nespremne.
Bistra kap razbila se u par manjih padnuvsi na crnu dirku.. Jedna.. zatim jos jedna. Slivale su se iz izmucene duse, kroz tuzne oci oivicene dubokim borama. Sjenka sjede kose bacala ih je u tamnicu vjecne nesrece i patnje. Prelazeci dug put preko nekada zanosnog lica, suze su letjele ka dirkama da bi sto prije stigle svoju sudbinu.. i iscezle na pohabanim tijelima dirki klavira, obrisane sljedecim pokretom prstiju pijaniste.
Povrsina dirki postajala je sve bijelja, cistija..dok su ostarjeli, ali i dalje odsjecni prsti dugim, teskim pokretima slamali bucnu tisinu prostorije. Lomili su je. Bacali o zid, i ona bi se lomila u milione sitnih djelova. Tisina slomljena, ali ipak prisutna...
Zvuci placuceg klavira zamrli su... Sjedi pijanista iznemoglo spusti svoje tijelo na tijelo klavira, duboko, isprekidano proizvodeci nesto sto se cinilo kao pokusaj udaha i izdaha.
Dirke su se sada kupale u nebeskim kapima poteklih iz nedokucivih ociju pognute, mracne siluete pijaniste...

Kad osjetim da mi život i okolina nameću okove... okvire i norme po kojima se moram ponašati, najradije ih strgam sa sebe, jer sam takva... nekakvog nemirnog duha da ne mogu hodati sputana. Ne mogu ići putevima koji su već utabani, već... volim hoditi onuda kuda nikog... nikad prije nisu nosile noge...


I baš tada, kad mi misli i tijelo osjete okove oko sebe, najradije se uputim u hodanje... u traganje za nekim... za nečim drugačijim što bi moglo smiriti onaj nemir koji je izazvan buntom koji osjećam...


Idem... Hodam... Tragam za nečim što mi treba... što mi je potrebno... i za nečim, što će na neki način smiriti nemir koji je neopisiv. Idem, a... koraci me nose svjetlucavim ulicama moga grada koje imaju neki svoj tok, a ja se jednostavno prepustim njima... njihovom toku, da me nosi onuda kuda je on naviko da teče...


I večeras, osjetih stege oko sebe, a misli mi postaše nekakve... nemirne... daleke. Nisam se usudila da idem njima, a ondah... nadjoh lijek za svoju bolest... Krenuh da hodam ulicama svoga grada. Smiruje me to.. Ulijeva mi samopouzdanje... Sigurnost... Volim to... volim ići sa ciljem, ili bez njega, jednostavno ići... Sretati ljude i oslobadati se onoga što me pritišće.


Uživam u mirisu hladne večeri, i... u svjetlosti svješeg zraka. Volim to. Uživam dok hodam, i srećem ljude... poznata lice. Volim kad zastanem kod česme, i... napijem se vode... Onako, malo da predahnem i odmorim se. Osjetim da je i mislima lakše i da su slobodne. Slobodna sam i ja i imam osjećaj da je u meni druga osoba nego na početku mog traganja...


Uh, pitam se kuda bih hodila da nemam ovog svog grada, i te ulice?! Šta bi Bože da živim negdje preko bijela svijeta u tudjem... na tudjem. Gdje bi onda tražila spas, kada bi mi misli osjetile tjeskobu kao što su je osjetile večeras.


Bože moj, ovdje i zrak ima neki profinjen opuštajući miris, a čini mi se da bi na nekom drugom mjestu jednostavnu uvehla... Bože... ovdje mi misli pronalaze slobodu, a tamo negdje... Tamo... ne bih imala ni misli... ni slobode...

Sa svojih dvadeset  ljeta dovoljno svjesna da Bosnu i Hercegovinu (namjerno napisah pun naziv jer mi nije mrsko) osjećam kao domovinu svom njenom veličinom, a velika jeste onoliko koliko svako od nas to osjeća. Ne doživljvam je podjeljenom, već svaki njezin pedalj i ćošak smatram nejnim... bosanskim.


Nekim čudom, jer sve neobjašnjivo nazivamo čudom, mada za sve to isto ne znamo razlog, rodjena sam bash ovdje na ovom tlu balkanskom... na ovoj zemlji bosanskoj koja nudi više nego što to mnogi misle.


I upravo nama balkancima... nama bosancima je u genima, kroz stoljeća i godine se vuče ta navika da nam je važno puno toga, pa i ono što drugi misle o nama, o nečem našem. Već stoljećima nam je bitna kritika, a nedostaje nam samokritika jer je pokazano i dokazano da smo svjesni onoliko koliko nas drugi osvještavaju, a da nam konstantno nedostaje samosvijest.


To što nam nedostaje je nepojmljivo, jer je puno bitnija ovisnost o onome što nam nude, a to je ono šta nam ko kaže. Važno je samo i jedino to da nam komšinica kaže da nam je bašta fino uredjena, da nam prijatelji kažu da nam super stoji nova maica, ili novi sat, da nam šef na poslu kaže da smo dovoljno dobri za taj posao, a školovali smo se za to isto više od petnaest godina.


Uglavnom važno je šta drugi kažu a zaboravljamo ono što nam je tu negdje pored nas, „na očima“, a to je samosvjest i samokritika. Često zaboravljamo vlastite kvalitete i sposobnosti i uspjevamo ih se prisjetiti tek kad nas drugi napomenu za to isto. Ma koliko ta tudja kritika zvučala ironično i djelumično pretjerano, mi svo širokogurdo zahvalni na njoj, jer bez nje ne bi bili svjesni svojih kvaliteta i sposobnosti. Čudim se, i pitam se kako uvijek drugi primjećuju ono što je nama svo vrijeme pred očima?!?! Možda smo kod očiju... slijepi!!

Nekad, ne tako davno, napisah ovih nekoliko redova, ali sada osjetih ponovnu potrebu da ih stavim ovdje... vama... da znate da negdje... postoji neko kome bih imala... imam... i želim nešto poručiti...

Možda nekima zvuči otrcano, al' od mene je iskreno...

Dragi moj,

Da ostavim nekoliko tragova ovdje, da ostavim vječnost, nekima blijedu... tebi, moža još nekima čvrstu... snažnu, lijepim a jakim riječima kazanu...
Citam tvoje riječi, i nekako mi je čudno, drugačije, teško... Slagala bih kad bih rekla da mi je svejedno, slagala bih prvo sebe, pa tebe... i druge. Glupo mi je što je sve ovo daleko, a opet tako blisko. Glupo mi je što moram ovako govorit, pred svima, umjesto da govorim samo tebi.
Nisi kreten... niti idiot... niti budala, jer niko od njih nije u stanju reći ono što si ti rekao. Niko do njih nije u stanju pomisliti ono što si ti pomislio, niti imati snage da sve to iznese ovdje, pred svima...
Ne brini za mene, ok sam! Cvrsta i jaka, jer takva moram biti da bi se ljudi pored mene jednako tako osjećali..
Hvala ti što mislish na mene, i nadam se da to nećeš promjeniti...Hvala ti što pišeš, jer znam da pišeš jer to želish... Hvala ti što si tu, kratko... ali dovoljno, jer sam sretna. Nemoj stajati, jer gdje god bio, bit ćeš dovoljno blizu, da ti kažem sve što zelim, i da te slušam kada to trebaš... Ne brini, jer ti nisi u mojoj dushi, ti si moja dusha, i moje srce!!!!


Nikom nekom zaista posebnom!!!!

Cuvaj se... i cuvaj me!!!!

Jedan sumrak... sunce zalazi pod brijeg. Grad polahko tone u san i unosi smiraju u svaki svoj djelić... U svaku ulicu, u svaki dom, ali i u sve ljudi koji žive u njemu. Čarobna atmosfera, neopisiva... nedodirljiva... nezamisliva...

On i Ona na brdu iznad grada u zagrljaju čvršćem nego ikad. Poželjeli su jedno drugo, i u svom haosu u kojem žive, i koji ih okružuje ovakvi momenti su jednostavno nenadmašivi i nezamjenjivi, jer nemaju baš puno prilika uživati u društvu ovog drugog. Davno ih je mašina vremena u kojem žive zgrabila i sada im ne dopušta da se izvuku iz njenih gramzivih ruku pa je posljednji spas, posljednja nada za barem neki miran život, ili... barem dio njega odlazak na mjesto gdje im je grad pod nogama. Nije šala, tolki grad, a da stane pod njihove noge.

On i Ona, bez riječi... u pregrštu istih koje su dovoljne same sebi, u momentima kada se najbolje razumiju i kada je pogled... onaj istinski pogled dovoljan da kaže više nego što bi neko rekao običnim riječima. I to je ta čar, ta nit koja se posebna za njih. To je ono nezamjenjivo i unikatno za njih... i to je spona koja se povezala ta dva života... naizgled sasvim obična, ali dubina je uvijek govorila više od površnosti, paje tako i ovaj put.

Kada su se upoznavali vjerovatno nisu ni pomišljali na jednostavnost do koje će ih dovesti život, a sada evo... komplikacije tempiranog života nisu im ni na kraj razuma, jer valja reć ono što običan... programiran čovjek ne može... a njima u očima, a i jedne... i druge oči... bez treptaja pokušavaju objasniti ono nešto u sebi... onaj osjećaj prema drugome koji je takav da je postojan samo u tišini, samo u miru... daleko od današljice koja je netrpeljiva prema nijemima ili onima koji to ponekad nastoje biti.






7.9.08. @ 1:44



p.s.

Datum i vrijeme su tu... nako -nek se nadju! Možda me nekad prisjete kad su mi misli bile nemirne i kad su težile tome da se nađu na papiru.

...


Malo mi je dosadilo razmisljanje o kojekakvim sentimentalnim stvarima, pa su ovih dana utočište u mojim mislima pronašle neke nove ideje, i misli... drugačije od onih koje su mi društvo pravile u prethodnom periodu.

Vjerovatno je sve to posljedica situacija u stvarnom životu, pa se one odražavaju, gdje drugo, nego u misli i tamo mi i dalje prave društvo. Možda ni to ne mora značiti. Možda su trenutne misli refleksija nekih potajnih ambicija i ciljeva kojima bi da težim, ali ne mogu... ne znam na koji način, ili jednostavno... neću.

Ono što me muči, ali i zanima jeste zašto nikad... kroz historiju, ili u nekom književnom djelu nije postojala imperatorka, osvajačica, već je uvijek u pitanju neki osvajač... imperator... vladar... vojskovođa. Zanima me zašto nije postojala neka Aleksandra, Atila, možda neka ratnica sa titulom „napoleonkinje“. Misli mi idu sve dalje i dalje, a pitanja je sve više. Zašto je Hektor morao ostaviti Andromahu i poći u boj, a ne ona njega. I ovako, i onako bio bi to jedan od najromantičnijih i najtužnijih trenutaka u svjetskoj književnosti.

Pitam se zašto je sudbina, ili bolje reći život ženama namjenio dno, a vrh ostavio za ove druge –muškarce.

...

Zašto je život ženama namjenio prvu, a muškarcima posljednju stepenicu piramide.

...

Zašto su žene vještice... zlobnice... lezbejke... proklete, a muškarci najhrabriji... najjači... najbolji itd.

...

Pitam se zašto društvo nema obzira prema ambicijama i željama žena, i zašto ih ne shvataju ozbiljno u njihovim namjerama da vladaju... obaraju... i pokoravaju.

...

Zašto im ne daju visine, kad mnogima od njih to i pripada?!?

...

Zašto im ne dopuste da idu i gaze kad mnoge od njih imaju dovoljno hrabrosti za to?!

...

Zašto ne dozvole njihove pokušaje u extremizmu kad i one to vole?!

...

Zašto im ne daju bič u ruke, da vide jačinu njihovih udaraca?!?!

...

Možda zato što ih se boje, ili se ne žele uhvatiti u koštac sa ozbiljnim namjerama koje ponekad zvuče prepotentno, ali nisu daleko od realnosti koja je, skoro kao i sado-mazo igra?!?!


...

U svakodnevnom haosu koji nas okružuje, te tempom koji nam je nametnut tek tako, i u začaranom paklenom krugu koji nije ni nalik Bokačovom na uspjevamo primjetiti sve ono što nas okružuje, a puno je toga –zaista jeste.


Ljetos sam bila zaljubljenik u ovaj grad, i puno noćih provedoh misleći o njemu, ali onda... iznenada prestadoh razmišljati i prestadoh pisati. Ni sama ne znam zašto. Možda zato jer mi je dosadilo, možda su misli, ali i cjelokupna priča postali kliše, a možda sam se jednostavno zasitila svog suncem okupanog grada i njegovih toplih noći koje provedoh na svome prozoru.


Volim to... Slobodu koju osjetim, i smiraj koji me okruži. Osjećam se slobodno, a to je nešto čemu težim u paklenom životnom krugu.


Evo i večeras, pogledah kroz prozor, ali ovaj put slika je drugačija. Ni nalik onoj od ljetos. Druga predstava, druga doza i smisao emocija koje me obuzimaju. Jedna ulična svjetiljka i milion bijelih pahulja koje se igraju oko nje. Božanstveno... skoro pa savršeno... slobodno...


Zavidim im, jer su, za razliku od mene slobodne, i ne mare za sutra koje je neizvjesno... O kako bih voljela da sam ta jedna... bijel... čarobna pahuljica, i da se barem na sekund... na moment opustim i da onako... slučajno ili ne... pronađem put do nečega, možda nekoga...

Želim da zalutam, ali opet nekako namjerno... Barem.. do njegovih usana koje su onako... nekako tople... medeno ledene, a koje želim.... svaki put sve više i više.... Želim da se padnem na njih i da se na njima istopim –možda mi ne bi bilo žao...

Evo gledam i dalje kroz prozor... Prizor je sve napetiji i napetiji, a u meni nešto čudno igra. Neki damar bije, a u sebi počinjem osjećti dozu zavisti. Tu je i želja koja nadrasta prethodnu, ali i mene samu. Ma, želim to... Slučajno ostvariti cilj i osjetiti čar slobodnog leta, i... onako slobodna, belsava i razigrana dozvoliti da budem slomljena pod tvojim usnama.

.. Usamljena.. zelim sve ono sto nemogu da dobijem.. u prolazu kroz hodnik snova pomisljam na tebe.. obuzme me neka jeza, onaj divni strah. Tesko je nositi vlastiti teret strahova i sumnji, propalih snova.. neko bi to tugom nazvao.. i ne okrenuo se za prosloscu divnih dana.. tesko je biti covjek!

.. Uhvati me cvrsto.. ne popustaj, ne dozvoli da me progutaju mracne ralje ovog bola sto mi prijeti i smije mi se u lice..!

.. Nevjerovatna tisina.. Samo se u zraku osjeca usporena iskrenost.. Osusene vene!

.. Umjerena ljepota moga srca .. i neravnomjerni otkucaji moga srca u grudima.. Utopija .. Krije me sveti grad smaknuca stavlja mi omcu oko vrata i dozvoljava slavujima da slijecu na moje rame.. Kisa ispira uspomene s koze.. i slijavaju se u kanal oprostaja.

.. Gdje ce koja zvijezda pasti..?

Usnuli andjeli mi miluju ruke, uzivam!

.. Ljudi kazu da nemamo sanse, jeli to njihova ljubomora? .. Ti na jednoj strani svijeta, ja na drugoj .. sama.. Mozda je sad tvoja djevojka uz tebe.. voli te, mazi, sapce ti.. place na ramenu .. Bas  kao sto sam i ja one divne noci.. koja ce se ponoviti jednom..    Tesko mi je gledati kroz ovu daljinu i maglu koja nas razdvaja.. Pored tebe sam se osjecala savrsenom, a znam da u biti nisam ni blizu savrsenstva.  Zmijski jezici se petljaju kao nasa tjela. Nisam vise ona malena djevojcica na licu, sjajnih ociju..ona koja bih pognula glavu kad bi mi se neko nasmijao u lice .. nestao je taj duh.. ispario je u obmani lazi..

.. Ljudi prolaze kroz moj zivot kao vozovi kroz zeljeznicku stanicu.. stope njihove kao u pijesku ostavljaju tragove na mojoj dusi.. Stvorena sam da volim .. Oaza mojih snova, fotomorgana i cek bez pokrica. Ne ginu mi iluzije i mastanja.

Tanka opna oko razuma, vec odavno ne postoji. Rusi se tvrdjava u sumi magije.. Pokisla od barsunaste kise pronevjere, zastajem ispod svog skrovista sunca..

Lomi se kost i zastaje u grlu, da me rijesi mucnog zivota.. uvlacis mi se pod nokte, rodjenje novog dana, koji me budi iznutra, i odrzava na krilima nase ptice!

..'Zlo' .. to nije satanisticka seoska predstava, ono nema pakleni metropolis..Zlo je naprosto ono sto jesi, esencija tvog zivota..

To je okus krvi, to je opusteni osjecaj isusene vecere oklembesane u tvojim rukama, i kad podignes pogled, prizor prljavog mjeseca poput mrtvog boga koji plovi po mraku izmedju racvastih grana drva za vjesanje..

..Neko vrijeme odbijas da priznas sta si, no na kraju te obuzme saopstevena prilika

Ležala je na podu. Disala je teško i ubrzano. Dok je život polahko curio iz nje, zagledala se u daljinu. I razmišljala. O nekim sretnim danima. Vrlo dalekim, ali kao da su tek jučer bili. O "svom" savršenstvu. O svom carstvu. O svemu što je bilo. Dok je trajalo.

Kažu da savršenstvo ne postoji. Naravno da postoji. Imala je taj osjećaj. Od početka. Pa do tužnog kraja. Ali je imala. Svaki tren, svaka minuta, isplatila se. Možda postoji još koje savršenstvo na ovoj planeti. Ali ne za nju. Dok je trajalo savršenstvo, Živjela je. Sad, kad je gotovo, Umire.

Srce joj je kucalo sve slabije i slabije. Osjećala je blagu hladnoću i trnce kroz tijelo. Kroz suzne oči vidjela je kako neko prilazi. Nije znala ko je, nije znala šta hoće, ali nadala se da će joj barem malo pomoći. Teško je umirati sam. Jedan topli stisak ruke bi pomogao. Samo da je neko drži za ruku dok ide u ono Nepoznato, ono gdje ionako mora ići sama. I koliko god da je spremna, strah ju je.

Prišao je bliže. Imao je nježan pogled koji joj je govorio da mu je stalo. Blagi osmijeh na licu i želja da bude uz nju. Nasmiješila se kroz suze. Rekla mu je "Umirem". On je čučnuo kraj nje i rekao "Ne pričaj gluposti". Obrisao joj je suze i spustio jedan slatki poljubac na njeno čelo. Rekao je "Sad sam ja tu".

Počela je malo smirenije disati. Nije je više bilo strah. Neće umrijeti sama. Možda neće ni umrijeti. Dok ju je milovao i govorio nježne riječi, imala je osjećaj da joj se vraća život u tijelo. Legao je kraj njei počelo ju je grijati svojim tijelom. Čitavom površinom sebe, osjećala je njega. I bila je sretna. Sretna što je on tu. Sretna što je nekome stalo. Sretna što je gleda na način na koji ju gleda. Živjet će.

Nadvio se nad njom, i uronio u njene oči. Nije mogao odvojiti pogled od nje. Imala je tako lijepe oči, tako nježan izraz lica. Poželio je zauvijek ostati tako. Poželio je do zadnjeg daha samo te oči gledati.

Kao da joj čita misli, ispunio joj je želju. Osjetila je kratku bol. A onda se odmaknula. Iz grudi joj je virio nož. Pogledala je nož u nerazumijevanju. Bijela majica na njenim prsima brzo je poprimala neku čudnu boju. Nije osjećala bol. Osjećala je samo čuđenje. Pogledala ga je i pitala "?". Nasmiješio se i rekao "Takav je život". Još se jednom nadvio nad njom, poljubio ju u obraz, a onda je otisao. Bez okretanja.

Ležala je na podu. Disala je teško i ubrzano. Dok je život polahko curio iz nje, ona se zagledala u daljinu. I razmišljala. O nekim sretnim minutama. Vrlo bliskim, ali kao da su prije sto godina bili. O svojoj nadi. O njegovim očima. O svemu što je bilo. Dok je trajalo.

Something takes a part of me.
Something's lost and never seen.
Everytime I start to believe,
Something's raped and taken from me... from me.

--------

Nas dvoje.

Na pragu.

I to je to.

I nekoliko dana unatrag.

Sanjam kaoticne snove.

Toliko stvarnu želju
da zagrlim mrtvog covjeka.

Da ga ponovo vidim.

Da mu ispricam o svojim uspjesima.

Sigurna sam
da bi ga zanimalo.

Toliko snažan osjecaj
nedostajanja.

Voljeli smo se,
kako se to samo dvije generacije mogu voljeti.

Kao da još negdje postoji...

Osim fotografija
i divnih uspomena.

Prebrzo se dogodilo...

„Skidala sam sa sebe okove mog srama, koji ti nisam dala naslutiti. Znam da zbog same atmosfere ne bi mogao da vidis crvenilo na mojim obrazima .Sto je odjekivalo u tisini; tvoje disanje, kucanje case o casu, i moj uzdah dok si me privlacio k sebi.“


***

Sa svojim ovakvim pisanjem podsjecash me na nekoga. Dodushe i ne bash toliko ista klasa, ali eto... Usudjujem se reci da ste blizu.

I jedna i druga ste umjetnice... U neku ruku...

Mislim... Pisati orginalne... pa josh autobiografske blogove je za svaku pohvali, i moram rechi da sam iznenadjena jednostavnoscu i jasnocom ovih nekoliko koje sam procitala, a koji opet... u drugu ruku imaju neku skrivenu notu u sebi koja mi se vishe nego dopada.

Podjoh pisati o tebi i njoj, ali tu vec nisam dovoljno kopetentna. Radije bih o vashoj smjelosti. Ona je jedna odvazna i jaka zena, jedna od rijetkih koja se digla iz pepela nakon samara koji joj je zivot priustio, a ti... nekim mozesh djelovati ko zlobnica koja u par redova isprica svoju vece u kojoj je uzivala... mada bi joj poneko dodao cenzuru, ali ja ne bi... jer je dovoljno diskretno...
Ona je uloga koju bi se malo ko usudio igrati, a opet i ona sama igra takve role. A ti?!?! Ti si... kao i ona... jednostavno „čovjek“ koji ima najtežu ulogu... ulogu života.

Pa, mislim... I Balzak je pisao slicne redove, pa shto ne bi i ti. Uostalom, ko to en voli zabranjeno?! Pa, pravila su tu da bi se prekrshila. A ja volim to, i ito tako... skidam kapu ljudima, jednakim meni.

I josh neshto... dovoljan je jedan "Okovani Prometej", ostalima cemo skinuti okove.


***

Iako se trudim da saznam što više mogu, danas... ne znam. Jedino što je dovoljno očito jeste da su moj grad opet osvojile i pokorile malene bijele kraljice i da su jedan od razloga zašto opet pišem. Drugi razlog je On i nešto što vidim u Njemu.

Ne mogu, a da ne primjetim nešto što Ga već duže vremena prati, nešto što je postalo dio njega i iz čijeg kruga ne može, ma koliko želio, izaći. Prati Ga sjena, i to ne bilo čija sjena. Prati Ga Njena sjena. Imam osjećaj da, što se više trudi izaći iz Njenih okvira, to mu teže uspjeva,i... Počinjem sticati utisak da se privikao na Njenu prisutnost i da mu Ona uopšte ne smeta. Takodje, nešto u meni... neki moj instinkt mi govori da mu je drago zbog toga, iako to Njegov muški ego nikad ne bi mogao priznati, a još manje izgovoriti.

Iako ne znam, a saznat ću... mogu barem misliti, a mislim da se gotovo pa stopio sa Njom i da Njenu veličinu počinje doživljavati svojom, a tako obično biva kada vas poklopi sjenka fatalnog, pa niste u stanju učiniti ništa drugo no prihvatiti ga i vremenom zavoljeti. Takodje mislim, da On duboko u sebi mrzi tu Njenu veličinu, ali da mu se vremenom počela dopadati, jer mu pruža sigurnost... zaklon... utjehu i skrovište u koje pobjegne onda kada mu počinje biti hladno na stvarnosti koja je nemilosrdna.

Iako ne znam, nagadjam da u spektru sivih boja koje Ona nudi, On uspije pronaći neku nijansu ružičaste boje, i barem na kratko pobjeći od crnila i približiti se bjelini i nevinosti koja je ne nemoguća. Iako nagađam, počinjem saznavati i biti svjesna onoga što znam, a to je strah. Ali, ne moj! Ja ga ne osjećam. Svjesna sam Njegovog straha, s kojim je izgleda naučio živjeti, i koji mu pomaže da opstane u okrilju Njene sjene.

Ponekad, počinjem se pitati da li je Ona svjesna onoga što je kod Nje našlo skrovište. Da li se ikada obazre na Njega, ili je toliko visoko da nije u stanju vidjeti jednog običnog smrtnika koji je našao nešto što mu se dopada. Da li sa visine uspjeva vidjeti nekoga, ko je pronašao nešto, što voli i mrzi u isto vrijeme. Nešto, što gleda sa strahom i prema čemu, duboko u sebi, osjeća ogromnu dozu poštovanja. Pitam se da li Ona zna da postoji cvijet koji opstaje čak i u Njenoj sjeni, a hrani se Njenom veličinom, i udiše je, istovremeno ostajući bez daha. Da li je svjesna postojanja nekoga ko ju je podigao na tron sebe stavljajući daleko ispod. Pitam se... da li je svjesna postojanja onoga ko je doživljava kao Božicu i kao muzu koja mu daje inspiraciju i smisao u svemu što On radi. Pitam se... da li je svjesna da u Njenoj sjenci živi umjetnik koji radi i stvara sa jako puno ljubavi.

...

E, kad bi ljudi znali što ne znaju. Imali bi, i živjeli sa onim što nemaju. – A, puno je toga... Iako, nerjetko mislimo da nam fali sasvim malo.


Posvećeno Nikom... Nekom posebnom, i svima onima koji se barem na trenutak prepoznaju dok budu čitali između redova.

..Srce kad zakuca tisucu puta brze, bezbroj leptira u trbuhu kad poleti, smijesak s lica, kad stisnuti ne mozes, praznina u srcu kad ispuni se, ljubav kad se osjeti. Reci >>volim te<< i misliti tako, leprsavo je i s tobom lako.

Trenutak svaki proveden s tobom, osjetiti kao da je zivot cijeli, voljeti jedno drugo jednom i zauvijek, osjecaj koji je s tobom lako se dijeli .. .

..Zagledati se duboko u tvoje oci.. to pokrece me. Ljubiti tvoje usne, cekam na to predugo. Stisnuti te, osjetiti tvoju toplinu, osjetiti tvoj miris sada i zauvijek. Ti, moja snago sva moja ljubav je za tebe, i ta ljubav je bez kraja.. !

.. Zna li itko gdje je rodjen osmijeh koji nas dotakne u snu?! .. Da, stoji sapat, sjajna zraka zvijezde dodirnula je rub jesenjeg oblaka sto se rasprsuje, i tu se prvi osmijeh rodio u snu rosom umivenog jutra .. osmijeh koji leprsa nasim usnama..!!

Ljubav je jaka koliko i smrt, teska koliko i Pakao.
Smrt odvaja dusu od ljubavi,
no Ljubav odvaja sve stvari od duse.

.Ni oprost , ni mrznja , ni bol , ni slabost.Samo opet ostaju rijeci.

I opet ce doci najljepse proljece.I opet ce sunce sijati onako kako je nekad znalo.I opet cu vjerovati.Opet cu se smijati. Sa tobom...zbog tebe..

Rekao si mi da mi treba toliko mnogo da u nesto povjerujem , ali ja zaista vjerujem.Vjerujem da svaki preostali otkucaj moga srca pripada tebi i vjerujem da ce, kad konacno napustim ovaj svijet , moj poslijednji dah ponijeti tvoje ime.

A Ona se okrenula i mirno zagazila u more.Voda joj se penjala uz noge i ledja i uskoro je pokrila tetovirana krila.Onda se okrenula..stajala je kao da pokusava upamtiti kako izgledas..Valovi su naposljetku progutali bjelinu njenih ramena.

Oduvijek si htio misliti da smo razliciti .. ali ne mozes postojati bez mene ..

Tesko joj je skinuti osmijeh s lica. Ona je tako cudna mjesavina ostroumnosti, sarkasticnosti, rezerviranosti u cudljivosti da i njenoj mami koja je zna 20 godina nije bilo dovoljno da upozna njen karakter. Uvijek nepredvidiva, nesigurana, labilana i nepouzdana. Rekli bi prije psihopata nego genije, hladna ruka topao zagrljaj.U svoja 3 kvadrata sobe, jedna svijeca tona knjiga onih koje i nemaju misljenje, vise debate. Nikad ne govori ono sto misli, kontradiktorana, svoje misli hladnokrvno sprovodi u djelo. Ona pravila ne poznaje, ona samo poznaje kodeks kazne i naplate. Bolesnik. Retard. Ima oci u kojima vidis sebe na momenat,a vec slijedeci pozelis da se nisi vidio, jer ti ocima govori sto je slijedece, govori ti odgovore na nepostavljeno pitanje.Genije. Ona ne ovisi ni okome a ruke su joj iskasapljene tudjim imenima. Ona ne voli i ne osjeca, ona obozava i boluje. Jedina koja je manje sretna a vise nasmijana. Ona boluje od krize identiteta, pokusava naci izgubljeno ja, boluje od srdzbe prema ljudima, pakosti prema glupima. Susret sa njom mozes izbjeci ali kasnije ti je neminovno njeno prisustvo u tvome zivotu. Prokleta od nevaznih.Ako ste vi ustav, ona je ustanak. Revolucioner. Reformator. Ona zivi za promjene a boji se promjena ali je nista ne moze vratiti od zivota koji prosla je. Njen opis je kontradiktoran iskazu osoba koje je poznaju. Ona je paradoks svojih rijeci,namjera i zelja. Ona je noc, tisina, zima i snijeg ali nije tuzna. Ona postoji da bi jedni opstajali a drugi rano odlazili. Ona strah poznaje tamo gdje ga nema, a ulijeva bol tamo gdje strah tek uzima maha. Iskaljava se u svoja 3 kvadrata, gdje nitko ne cuje plac i krik. Ona proucava ljude pogledom, kuje plan verbalno a kaznu prepusti drugima kojima nije to uloga. Njoj stati na put znaci suprotstavit se samom sebi.Ona vam u pola svoje ceremonije, nanoseci vam bol pruzi instrumente i pusti vas da ga ubijete, a vi nemate srca to uciniti, iako vam zivot ovisi o tome. Ona postoji tamo gdje su drugi na rubu egzistencije. Suvise je kompleksana da bi bila realana, suvise morbidana da bi bila istinita... neko je jednom rekao

Tesko joj je skinuti bore s lica. Ona je jednostavana, dobrocudana cvrsta, stalozena, snazana i odgovorana. Davno procitana knjiga rene decartesa naucila ju je racionaliznu. Objektivana. Drugima putokaze pravi a svoj je zanemarila. Stala tamo gdje drugi pocinju, na raskrsnici. Sebi put sama krci a nije jos ni krenula, tek je stala. Ima oci u kojima vidis da zaista postojis, pogled koji ti svjedoci da joj znacis, da te....Susret sa njom je uvijek mistican, uvijek se trudi reci ti nista novo, naslikati ti osmjeh na lice, uljepsati ti dan. Prokleta od ljudi jer ljudi ne razumiju, ne shvataju da neko zaista moze iskreno voljeti. Ona voli, ona osjeca..Ona ne zna mrziti. Ona proucava ljude i upoznaje ih, samo zato sto je sigurana da bi im mogla pomoci. Ona saslusa sve i svakog, ona podrzi sve i svakog. Ona voli a ne trazi da je voljena. I kad mislis da je u dusu poznajes ona ucini nesto sto vas zadivi ili zacudi, ona postane jos njeznija, osjecajnija. Ona vam prica o onome sto volite da cujete, lukavo i slatkorjecivo. Ona postoji u vasim srcima iako precesto zaboravite na nju, ona se sjeti vas i uvijek vam ponovo iznudi osmjeh na lice. Ona zna kada vam treba zagljaj, kad pruzena ruka..kad poljubac. Ona ne pripada nikom a posjeduju ga svi. Suvise je jednostavana da bi bila realana, suvise osjetljiva da bi bio istinita..

Stalno tražimo Sreću. Želimo duboko u nama osjetiti taj osjećaj. Ta čudna, a ujedno i najljepša stvar zvana Sreća. Toliko smo svim svojim bićem usmjereni na to, da to još više dobija na vrijednosti. Zar to nije prelijepo. Imati cijeli život jedan san. San da budemo sretni. Istinski "insan" ne traži ništa više od dodira i daha sreće. Kroz život prolazimo razne prepreke, bivamo pogođeni sa hiljade kriza, preživljavamo i riješavamo hiljade problema, a srce nam preplavi na hiljadu želja. Međutim, samo je jedna želja iznad svih tih. To je Sreća. U toj želji su sadržane sve želje koje možemo poželjeti. Samo je Sreća prava i istinski zamišljena želja. Cijeli svoj život pletemo taj Klupko Sreće. Cijeli svoj život sakupljamo poene koje stavljamo u svoju kasicu Ljubavi. Sakupljamo sav taj materijal u taj Klupko Sreće i "gradimo" ga. Da bi se na kraju sve to ugasilo. Jer moramo da idemo. Moramo da idemo u "nepoznato". Nikad do sad viđeno ljudskim okom. Prepričavano je stoljećima. Zapisivano je u knjigama. Mi vjerujemo. I to je što nam daje hrabrost da će se to naše Klupko Sreće nastaviti i dalje plesti. Samo ne ovdje. I ne danas. Već negdje tamo. U "nepoznatom".


Sreća, već odavno
Svi to znamo,
Negdje je tamo...

Pitam se sta se desilo tog dana i sta je to toliko jako sto je uspelo da promeni sve u ulicama ovog malog grada,u cetiri zida dobro poznate sobe,u mislima beskrajno srecne devojke...
Cudni su putevi kojima nas Bog vodi!
Jos cudnije staze kojima namerno idemo,opiruci se svemu sto nas sprecava!
...i dalje hodam,trchim,skachem,obilazim,vristim i molim...i dalje istim ochima u ogledalu gledam svoj lik...
sjaj u ochima svakog dana je sve manji,nestaje polako...
gledam,gledam satima...
svaki moja nova pobeda pretvori se u jos veci poraz!
to je svrha!

I dalje se po izbezumljenoj glavi mota isto pitanje!
Sta se desilo???
Zelim da se vratim,da ponovo mastam i sanjam u cetiri zida mog malog raja...
raja koji se pretvorio u beznadje!
Moje beznadje,u kojem ce snovi ostati neispunjeni,mastanje
neizmastano...

Vrati mi mir!!!!

I dalje se krije neshto prokleto u meni sto voli bjezati od stvarnosti,sladiti se tudjim vocem te nemirno spavati u pustim nocima...
sanjati...
lutati...
mashtati...
plakati...
smijati se...
traziti...a ne davati...
I uvijek na kraju ne odsanjam snove,ne zalutam gdje treba,ne izmashtam do kraja,ne isplachem sve suze,ne potroshim sve osmijehe...a dam vishe nego shto uzmem...
I opet zvuk klavira...tako me prokleto privlachi! Toliko da opet i iznova idem zaobilaznim putevima ne bih li proshla pored zhute oronule zgrade i chula simfonije koje neko uporno svira svaki put...svaki dan...
I mrzim to...to shto unutra vishe nisu oni isti ljudi koje sam nekad tu ostavila,koji su nekad za mene svirali "Ti si mi u krvi".
Znala sam da cu se vratiti i mislila sam chekace me. Ali tu su sada neki novi klinci,nova lica. Ona koja ja trazhim,tj.JEDNO koje ja trazhim je odavno otishlo nekim drugim stazama... Ponekad se sretnemo,i to obichno bude pognute glave,onako u zhurbi...

Sada se zhelim vratiti. Mislila sam da mogu sama,da mogu bolje...ali taj NEKO mi je bio najveca podrshka,najtopliji zagrljaj,najstrozhije ne i najiskreniji osmijeh...mislila sam da mogu...

I mrzim kad kazhu da je srecan-jer ja nisam! Tek poslije dvije godine mi fali...
Jutros sam proshla pored stare zgrade-neko je svirao dobro poznatu melodiju..."Podseti me shta to beshe ljubav...."

.. Sjedi tu.. i cuti malo.. zelim onu zlatnu tisinu kao kad sam s tobom.. pusti neka djela sama govore. Znas onaj moj pogled koji me izda svaki put.. !

.. Neprocjenljivo blago sjaja u zelenim ocima, koje ti sve govore.. ledi mi se krv u zilama, ove usne koje su te ljubile, napola su ispucale, od ledenog dodira tvog!

.. Divljina u srcu.. a izgubljena sloboda..!

Ljudi nisu bili svjesni da oni postoje. U sasvim normalnom gradu, medju potpuno normalnim ljudima, živjeli su, neprimjetno, andjeli i zvijeri. Jedni su pomagali ljudima, a drugi su im otežavali život. Andjeli su iskazivali ljudima ljubav, pomoć, podršku, dok su ih zvijeri plašile, prijetile, uznemirivale, stvarale probleme. Ne zna se kako je moguće da zvijeri i andjeli žive zajedno, ali uistinu je tako bilo. Nisu se borili jedni protiv drugih. Oboje, i zvijeri i andjeli, u miru izmedju sebe, trudili su se oko ljudi. Umjesto da jedni tjeraju druge iz grada, sav su svoj napor uložili djelujući u životima ljudi koji su, posljedično, bili uhvaćeni izmedju jednih i drugih. S jedne strane, zvijeri su ih napadale, s druge, andjeli su im služili. Ljudi nisu znali da zvijeri i andjeli postoje, ali su im bile dobro poznate posljedice njihova djelovanja, i osjećaj straha i osjećaj mira, bolest i zdravlje, tuga i radost, mržnja i ljubav, očaj i nada. Ponekad bi zbog napada zvijeri pali u potpuni očaj, razljutili se na sugradjane ili nešto drugo, ali bi isto tako zahvaljujući andjelima osjetili ljubav i mir i s nadom u dobro gledali na život znajući da nisu sami i zaboravljeni.

Poneki andjeo ili zvijer bio je prisutan u skoro svakom trenutku nečijeg života, u svakoj emociji, u svakom iskustvu. Andjeli i zvijeri bili su slična bića. Nisu se mogli po gotovo ničem razlikovati jedni od drugih, osim po svom djelovanju. Andjeli su činili dobro, zvijeri zlo; po dobrim odnosno zlim djelima, moglo se je raspoznati tko stoji iza kojeg čina. Nejasno je zbog kojeg motiva su tako radili. Oboje su bili moćni, mogli su utjecati na život običnog čovjeka bez da to ovaj izravno primijeti i gotovo da su utječući na živote ljudi, oni odredjivali sudbinu ljudi. Donosili su sreću i nesreću, radost i žalost ljudima i gotovo samo o njima je ovisilo kako će ljudima u životu biti.

Šljudi nisu bili svjesni da postoje jer su upravo oni bili te zvijeri i andjeli jedni drugima.

Lice i nalicje-andjeo i zvijer

 I puštam suzu, jer bježiš mi,
poput magle, tu si, ali nema te kraj mene..

Voljela bih ti prići, pogledati te,
osjetiti dodir tvojih prstiju na mome licu,
osjetiti tvoj dah na mome vratu,
jao' kobne zablude..

Negdje u meni žive
ili samo tako mislim,
neke tihe riječi izgovorene u tami,
a ja ih čula NISAM!

Dal' to ja zamišljam ili je san..
kad shvatiš jedno, bitno je ustvari da nije real..
U mojoj mašti, mome putu, mojim koracima,
kojim koračam kroz snove,život mi je lijep,
pun proljetnog tek procvalog mirisnog behara,
ALI ZASTO SAN, ZASTO NIJE JAVA..
TO ZNAS  TI..??

..ponekad ocekujemo previse, od ljudi, laznih ljudih, kojih je sve vise, nazalost..ali ponekad ocekujemo previse cak i sami od sebe..mislimo da je jednostavno i vrlo lako preci preko necega bolnog, starih rana, i iako smo u potrazi za novom nadom..ipak ostaje nesto, nesto upitno,?sta bi bilo kad bi bilo, i misli lude, zasto nije ostalo bar nesto vise, zasto bas KRAJ, surov i tezak kraj, RASTANAK, i teska rijec Zbogom???
..kada se vidimo u snu, kada setamo putem sjecanja, tek tada ceznemo za starim vremenima...koja ostaju samo u nasim srcima, jer su prosla i stara vremena..

Nekad uhvati me bas
da falis mi i jastuk otimas
nema te na drugoj strani kreveta
ti nisi tu k'o nekada

Kod mene sve po starom ostalo
brzo zivim i nije mi dosadno
moja to je sudbina
jedno si ti, a drugo sam ja

Ti i ja nismo mogli skupa
sve bilo je protiv nas
tiho svadjali se, mirili na glas
jedno drugog trazili smo spas

Ti i ja vjerovali istini zbog nas
al' istina je rekla i svoj glas
jedno drugog trazili smo spas
i nasli ga u rastanku

Moglo je i vise ostati
nama od tolike ljubavi
'ko zna, mozda opet nekada
al' bicu ti, ti budi ja

Grebem po stranim zidovima,
skidajući stjenku u nadi da ću naići na tebe,
savršenog šetača ove noći,
pa da malo i ja uživam
kad radiš ono što volim,
što tjera da budem zvjer požude i strasti,
u nadanju da jednom će se to ostvariti..
Tonem u san opijena gorčinom pelina i čežnjom,
znam, i onda će umrijeti na jastuku
što miriše na samoću..
Razmrljat ću po tijelu stjenke tebe pa
da pripijeni legnemo u odaje ljubavi..

.. Usamljena.. zelim sve ono sto nemogu da dobijem .. u prolazu kroz hodnik snova pomisljam na tebe.. obuzme me neka jeza .. onaj divni strah..

.. Tesko je nositi vlastiti teret strahova i sumnjih, propalih snova.. neko bi to nazvao tugom..

.. i ne okrenuo se za prosloscu divnih dana.. tesko je biti covjek..

.. Uhvati me cvrsto.. ne popustaj.. ne dozvoli da me progutaju mracne ralje ovog bola sto mi prijeti i smije mi se u lice..!

.. Jagodicama dodirujem umorno i blijedo lice.. brisem nevidljive suze, trljam umorne oci.. dok buljim u neznanca iz ogledala zalutalog u vrijeme snova na samrti. Ni docega mi nije ove noci u kojoj i andjeli pomisljaju na grijeh.. vatru raspiruje ruka moje savjesti, prokleta empatija koja me zarobila.. Evo i iskupljenje .. a za oprost cu moliti neki drugi put

.. Prijeki sudovi, oronulih zidina.. zivota ovog.. namecu se, i bore za ono sto nikada nece moci biti njihovo.. nase srce, prezir u ocima postojanja..

..Padam u bezdan buducnosti svoje.. slijepa ulica.. slijepe oci i njihov gospodar.. bez imalo smisla i postovanja prema ovom jadnom zivotu.. odlucuje se na posljednji korak.. odlucuje se za posljednji let ova ptica bez krila..!

..Ulaz u ambulantu pretrpan.. stare babe se gurkaju i prepiru za stolicu u cekaonici.. Jedna od njih i spava tu.. Ruglo smrada fujj.. zgrozavam se svega.. naslanjam se na zid..

..Mucnina u stomaku.. vizije u glavi ne prestaju.. Cekam i razmisljam o nama.. kako bih voljela na tvojem tijelu urezati svoje ime.. da ona vidi.. da zna..!

.. Prozivaju me.. ja nemogu da progovorim.. pitanja.. jedno za drugim saspima mi gospodja u bijelom mantilu .. pozitivna klimanja glavom.. ''trebat ce ti doza imuniteta'' .. rezim u sebi i psujem.. :@

..Ne zna nista drugo nego krhnut mi injekciju.. svaki put je tako..

..Da znas da boli kada tako obrusis i kazes.. boli svaka neizgovorena rijec.. jede me unutra a ne zelim suzu da pustim..

..Znas i sam kako je osobi koja voli..

..Nije smrt bijela lobanja bez mesa.. to je blagi oprostaj sa svim sto je bilo i proslo..Uputi mi osmijeh za kraj.. Ja sam ona koja vlada i pokorava robove pred svoja koljenja, ali tebe.. nemam srca.. hrabrosti.. jer ja volim.. i glasno govorim zeljom uzvrelom..

..Sunce przi kozu dok vjetar ocaja miluje kosu.. vjeruj u mene i moje postojanje.. jer ja sam ta koja ti prasta, koja voli.. Sadasnjost maglovita.. opijena proslost.. neizrecena buducnost.. stoje bestidno na rubu srama.. Ja sam vladar tvojih snova.. ja sam sve ono sto ces pozeljeti.. Ja sam tvoje svjetlo na kraju tunela.. Ja sam misao i um tvoj.. I sad reci da nisam zivot tvoj..!

..Pruzam krila u let.. nece da lete, ostavljam ih na mjestu presahlih vena.. zracim strah i cudjenje.. nervoza u celijama.. Izvini ali takvom si me ti stvorio.. osjecam blizinu necega cega nema.. tajanstvenost svemira krije pod zvijezdama novog dana.. osjecaj pozude se budi.. No ptica slomljenih krila ne leti!

Veceras osjećam ponovnu potrebu da nešto napišem, makar nekoliko redova, jer je ono nešto što me tjeralo na pisanje na trenutak zaspalo, a evo... trglo se iz sna, i brzina misli jača je od ruku i olovke u njima koje ih mogu savladati.


I večeras, kao dugi niz prethodnih noći uživam u idili koje može pružiti jedino vlastito ognjište, ali i osjećaj pripadnosti onome gdje se nalazite. Ponovo se zaljubljujem u svoj grad, a večeras me očarava i privlači svježinom i oštrinom koji nudi onima koji u potrazi na nečim... ili nekim hode njegovim ulicama.


Nestao je onaj pritisak koji ga je opterećavao prethodnih večeri, a i snijeg koja je padao skoro do jutros uminuo je, prestao je i sad je drugačije... bolje... ljepše i čovjek je u stanju da se osjeća mirnije, da se prepusti onime što voli i da bezbrižno utone u san. Al'... ja ne mogu spavati. Nešto je u meni, neki damar... rekla bih prije neki đavo koji se ne smiruje evo treću noć za redom i ne znam zašto, ali... ko bez razloga je ušao u mene i pravi haos, a ja ne želim to... već samo da se vrati barem dio onog mira koji sam imala prije njegovog dolaska.


I, osjećam kao da mi je oduzeo dio snage i smisla da idem kuda sam naumila... Mislim, srce želi ali se misli neprestano odupiru, i teško mi je vidjet sebe kako tragam za nečim što je... nedefinisano, svoje... sebi svojstveno. Opet, iz bunila u kojem jesam, probudi me udar onog damara od maloprije, i podsjeti da trebam pružit otpor, i ispinuti ono što sam naumila. Kako, kad je protivnik težak, a ja prije nego ga savladam moram savladati misli, ili jednostavno dati prednost srcu da ono bira ono što želi?!


Nemoguće je, zapravo pokušat ću pronaći kompromis u nizu rješenja koja se nameću jedno za drugim, a svakako neću dopustiti da razum izgubi svoj ponos koje bi srce rado da mu oduzme.

noc guta osjecaj za vrijeme,
sve vise mislim i trujem nadu..
moje oci mijenjaju boju,blijede,
traze pogled tvoj
daljinom i snijegom zatrpan,
veseo pogled,bezbrizan...
Trazeci sebe vidim tebe,
vise kao dio maste,
za koju ne trebaju oci,
samo slutnja,nada i zelja...
Previse je rijeci u mislima,
previse je zelja u rijecima,
a najvise snova u slikama
cija prividna realnost
daje mi radost i moc
da osjetim po prvi put,
mekocu usana tvojih...
samo su snovi ostali


Od prijatelja .


U proslim danima osvojili smo ponos
U proslim danima izgubili smo sve!

Već par godina ga nema... nema sekunde spoznaje u rano jutro. I ne fali mi. Dugo je bio uz mene i rušio mi svijet... svaki dan.

To je sekunda prelaska iz sna u javu i svaki dan je donijeo novi udarac u isto mjesto. Sekunda u kojoj sam se budila i bila mahmurana od sna, a onda mi je on donijeo javu... donijeo je svijest i prvu jutarnju misao... on je mrtav, nema ga... I svaki jebeni dan suočavala sam se s istom jebenom istinom. Svaki jebeni dan mi se rušio svijet jer sam svaki dan ispočetka shvatila da ga nema. To je bila misao s kojom sam utonula u san ali ujutro mu je trebala sekunda... ta mala, podmukla sekunda koja slama srce, ruši nade i ledi krv... svaki jebeni dan. Više ga nema... ta sekunda je sada bivša.Otisao je sam. Valjda je i njemu dosadila igra u kojoj svako jutro na istu foru pobjeđuje. Nije mu više bio izazov slamati slomljenog. Nestanak sekunde zove se navika... sada se budim svijesna da ga nema, ne mora to doprijeti do mene jer se činjenica uvukla duboko... do kosti... przi.


U tišini vrisak lomi stakla,
koja dijele me od slatkog pakla...

A buci tihoj nema kraja,
trunem usred gorkog raja...

Tražim vatru nasred snijega,
mogu živjet i bez srca svojega...

Veselo je pjevušila hodajući po svom sivom carstvu. Odjednom zastane. Kako? Otkud sad pjesma? Pokušala je razmisliti kad je počela sa pjevušenjem. Ujutro se, po običaju, digla. Pospremila sobu. I odjednom poželila prošetati. I, očito, zapjevati. Nije znala zašto, ali odgovaralo joj je. Nastavila je sa šetnjom i pjevušenjem.

Oko nje sve sivo. Samo je puteljak kojeg je sebi napravila malo bijelije siv. Obično ju je ta siva boja deprimirala. Ali sad ne. Sad ju je motivirala. Podsjećala ju je na najljepšu nijansu sivoga koju je vidjela. Na sreću. Na ono što je imala. I što se nada da će opet imati.

Opet zastane. Sad joj je jasno. Prestala je čekati. Sad živi. Živi bez straha, bez tuge, bez mržnje. Oprostila je. Preživjela  je. I opet našla svoju nadu. Svoju čežnju. Svoj san.

U glavi joj se sudaralo na hiljade planova, na horizontu je odjednom vidjela na hiljade staza, mogućnosti, srce joj je preplavilo na hiljade želja. Ali ljubav je i dalje bila samo jedna. Njena ljubav. Ona koju čeka. I ona koja će doći.

Sa osmijehom na licu nastavila je šetnju. Laganog koraka, bez težine u grudima. Vedrog pogleda uprtog u daljinu.

Rekla mi je da previše razmišljam. Ili sam sva u emocijama. Ili sam pod gvozdenim okovima svog razuma. Ili sam ranjiva, gladna ljubavi. Ili negiram dijete u sebi i oblačim se kao odrasla osoba.

Mogu podijeliti život na dvije faze. Jedna je prije nje. Druga je nakon što sam je upoznala. Sjećam se kad sam joj jednom, skroz na početku, pokušavala objasniti koji mi je skok ona donijela. Rekla sam joj da mi je najbolja prijateljica. Da je smijeh ništa od onoga što sam reproducirao prije nego sam nju vidila. I da prijateljstvo nije ništa od onoga što sam osjetila prije nego me ona primila u svoje odaje prijateljstva.

Promijenila me. Učinila me je na neki način boljom osobom. Osobom koja promišlja. Koja se suočava sa svojim problemima. I sa stvarima od kojih bi radije pobjegala. Natjerala me je da shvatim da sam dovoljno hrabra i snažana da mogu planine pomicati. Natjerala me da iskopam dijete u sebi i da ga slušam. Šta mi ono ima za reći.

Kad bih danas imala jednu osobu za izdvojiti, osobu kojoj najviše mogu zahvaliti sto je bila tu za mene, to bi bila ona. Došla je, srušila zidine, ostala dovoljno dugo da me nauči ko sam, šta sam i gdje želim ići. Moj mentor, moj duhovni vođa. Moj prijatelj.

Krenuli smo dalje. I ona i ja. Kroz život. Uprkos svim prepirkama. Nema gorčine, nema mržnje. Samo prijateljstvo i nostalgija što smo došli do kraja puta. Najdraža moja prijateljice, sumnjam da ću ikad upoznati osobu kao što si ti. Sretan ti put. Nadam se da ćemo se još susretati. I da nas život neće pretvoriti u neznance.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...



Otišao je. Onaj osjećaj tuge, boli, mržnje, bespomoćnosti. Danas prođem autobusom kraj “našeg mjesta”. I ništa. Najčešće je se i ne sjetim. Njega, koji je ionako bila samo zamjena. Melem za ranu za koju sam mislila da nikad neće zacijeliti. Koju je on još više raskrvario i zatrovao. Pa opet, danas te rane nema. Nema više onog crnila oko mene, nisam više izgubljena u pustinji bez boje, mirisa, okusa. Ne utapam se u bijesnoj rijeci. Sad sjedim u malom tunelu usred šume. Gledam zazelenjele krošnje. I čekam. Čekam da narastu jagode. A kad narastu…

.znash.
i ono sto ne bi trebao.
i ono sto...
ma dobro ti to znash.
ali chutish.
i skrivash.
i dobro me svachash.
znash...
pogledom naglashavash.
ponekad i uochavash.
ali opet si daleko.
ma koliko god znao...
mahh.
dovoljno je da znash.

oh, I miss you, you know

And I’ve been keeping all the letters that I wrote to you
Each one a line or two
“I’m fine baby, how are you?”
Well I would send them but I know that it’s just not enough
My words were cold and flat
And you deserve more than that

Another aeroplane
Another sunny place
I’m lucky I know
But I wanna go home
Mmmm, I’ve got to go home

Let me go home
I’m just too far from where you are
I wanna come home

And I feel just like ™m living someone else™s life
I™s like I just stepped outside
When everything was going right
And I know just why you could not
Come along with me
'Cause this was not your dream
But you always believed in me

Another winter day has come
And gone away
In even Paris and Rome
And I wanna go home
Let me go home

And I™m surrounded by
million people I
Still feel all alone
Oh, let me go home
Oh, I miss you, you know

Let me go home
I™ve had my run
Baby, ™m done
I gotta go home
Let me go home
It will all be all right
™ll be home tonight
™m coming back home

Bili jednom mi..
Trajali dugo. Tri dana. Voljeli smo, mrzili i na kraju zamrzili.

Eto nekako taj prvi dan je bio cudan, s velikim osmijehom. Daleko od lijepog, a puno dalje od ruznog. Nije bio ni izmedju lijepog i ruznog. Ne znam kako ali nalazio se na dvije granice. Vjerovali smo da svaki dan moze biti cudo, pa smo tako i ovaj prihvatili. U ta 24 sata ili mozda malo vise prozivjeli smo toliko toga da ne mogu ni da se sjetim svega. Ali sjecam se jedne sekunde. Razuzdano smo djecije vristali i radovali se a nismo znali ni zasto. Nismo znali sta sljedeca sekunda, minuta, sat, dan donosi. Voljeli smo nevino, nerazmisljajuci, nikome krivi i jako neozbiljno. Tog prvog dana je bila euforija, potpuno predanje. Mislili smo na to dva minuta, a tri sata potpuno zaboravljali.

Probudili smo se drugog dana sa suzama. Ovog puta smo znali zasto placemo, nista nije bilo cudno. Cuda se vise nisu desavala. Presli smo iz neceg nestvarnog u nesto realno. Imali smo ispred sebe skromno lijepo parce kolaca koje smo dijelili. I dalje smo voljeli nevino, nikome krivi ali dosta ozbiljnije i razmisljajuci. Sjecali smo se sta se sve prvog dana desilo i koliko smo bili nasmijani a koliko uplakani. Pala mi je na pamet jedna minuta koja je bila nepromisljena isto toliko koliko i lijepa. Mala zuta kutija i u njoj komad kartona ispisan nekim cudnim, glupim slovima, a nakon toga poljubac i sve ispocetka. Naviknuli smo, zavisili. Mislili smo tri sata, a na dva minuta zaboravljali.
Medjutim pred kraj drugog dana nesto se promijenilo. Mozda se rozi sat pokvario, pa nismo mogli da uskladimo vrijeme ili smo usput negdje izgubili sat ..ili sebe, nas. A mozda smo se samo umorili.

Treceg dana se jedva poznajemo. Niti placemo, niti se smijemo. Ne volimo vise nevino, i dalje nikome krivi, osim jedno drugom. Ozbiljni smo i razmisljamo. Ponosni smo sami na sebe samo zato sto smo uspjeli trajati. Ali nismo ponosni na nas. Priznajem, sjetimo se ponekad, jer ipak smo trajali 48 sati ili malo vise. Ne kazem 72 sata ili malo vise, jer posljednja 24 sata ili malo vise su bila ruzna, gladna ili sita, zavisi kako kome.
Sada nemamo kako racunati vrijeme. Ne znamo koliko ustvari mislimo, a koliko zaboravljamo. Bacili smo sat i krenuli putem neceg novog sto se zove buducnost bez mjerenja dana i iscekivanja, strahova i cuda.

Pocela sam kao bajku, a zavrsila kao obicnu svakidasnju, ni sretnu ni nesretnu, ne bajkovitu vec samo pricu.

Saveznice moj...jos se sjecam...i da ne zelim,zauvijek cu...onih zajdnickih osmjeha,zajednickih matematickih problema iz 2. klupe.zajednickih snova i gresaka...
zajednickih koraka,onih naprijed a i nazad...

Fale mi nevolje koje bih prosla s tvojom rukom na ramenu...tvoje sale,sve one na moj racun....

Fale rijeci,pogled sto mi govorio kada grijesim...
bez istog,vjerujem da grijesim vise,a ne zelim...

Fale mi razgovori u sitnim satima,kada je najteze...


...ma fali mi prijatelj kojeg sam imala u tebi ....

volim te *

Na 100000000 txtova kojim vec znam smisao..
jos toliko nota koje mogu da pratim.. balada koje me ubijaju.. bude sjecanja..
i ko svaki put kazem - izdrzi jos malo proce.. usne vec modre i krvare..
sjaj u ocima sliva se niz lice, a nemam snage da se pretvaram vise..

Aj zavaravajmo se jos malo.. utonimo u snove gdje je sve onako lijepo, mozda bas onako kako zelimo da vidimo... al moramo da tonemo jako duboko.. gore na vrhu talasi realnosti mute vodu.. uzburkane strasti..

Tesko je zivjeti u snovima - smisao zivota jednak je 0.. moji snovi su bili lijepi, toliko realni da sam tamo duboko osjetila tvoj dodir, uzdah.. tvoj strah i osmijeh.. decko.. recu ti kao i svakom do sad .. zivi slobodno, moji se snovi ne ostvaruju!

Moje lazi ostaju meni - ona lutanja..
koraci u sjenci.. svaka suza i osmijeh..
sve lijepo poklanjam tebi..

Sakri'cu se iza osmijeha.. nek svi znaju da sam sretna.. nek svi misle da sam sretna..
da.. Sreca je moja maska..

I'm always where I need to be.
I always thought I'll end up with you eventually.

And take me wherever you want, I'll come anywhere with you.
Say whatever comes naturally to you.
I hope it doesn't hurt.
But I still don't care.