Topla kiša kvasi saten na mojim sandalama i miluje mi bosa stopala…Jednom rukom stišćem nisku bijelih bisera oko vrata dok drugom držim ogromni kišobran i mislim kako pod njim ima mjesta za još jedno…. Ah.. Žene su u stanju da jednostavne stvari iskomplikuju a komplikovane da pojednostave, a ja sam na tom području specijalista…I evo…
Stvarno nemam obicaj obazirati se na vecinu stvari, ljudi, profila, ali evo veceras valjda posljedica neke sparine, dolaska kuci i nekih dodatnih efekata, tjera me da primjetim i ono sto sam obicno vjesto ignorisala.. Najmanje 10 profila ima neki glup moto, kad kazem glup, ne mislim da je takav jer se meni ne svidja ,…
Nemirna, duboka i mracna noc. Vjetar je bjezao od tisine skrivajuci se oko pognutih, teskih grana zalosne vrbe. Kovitlao se, uvijao, nailazeci tako na hrapavu prepreku vrbinog tijela. Nedaleko, nazirao se cisti zvuk prelamanja tonova apatije klavira iz proslog vjeka. Klavir je plakao..Ispustao je zvuk jada i ocaja kao koje izmuceno stvorenje na ivici zivota,…
Kad osjetim da mi život i okolina nameću okove… okvire i norme po kojima se moram ponašati, najradije ih strgam sa sebe, jer sam takva… nekakvog nemirnog duha da ne mogu hodati sputana. Ne mogu ići putevima koji su već utabani, već… volim hoditi onuda kuda nikog… nikad prije nisu nosile noge… I baš tada,…
Sa svojih dvadeset ljeta dovoljno svjesna da Bosnu i Hercegovinu (namjerno napisah pun naziv jer mi nije mrsko) osjećam kao domovinu svom njenom veličinom, a velika jeste onoliko koliko svako od nas to osjeća. Ne doživljvam je podjeljenom, već svaki njezin pedalj i ćošak smatram nejnim… bosanskim. Nekim čudom, jer sve neobjašnjivo nazivamo čudom, mada za…
Nekad, ne tako davno, napisah ovih nekoliko redova, ali sada osjetih ponovnu potrebu da ih stavim ovdje… vama… da znate da negdje… postoji neko kome bih imala… imam… i želim nešto poručiti… Možda nekima zvuči otrcano, al’ od mene je iskreno… Dragi moj, Da ostavim nekoliko tragova ovdje, da ostavim vječnost, nekima blijedu… tebi, moža…
Jedan sumrak… sunce zalazi pod brijeg. Grad polahko tone u san i unosi smiraju u svaki svoj djelić… U svaku ulicu, u svaki dom, ali i u sve ljudi koji žive u njemu. Čarobna atmosfera, neopisiva… nedodirljiva… nezamisliva… On i Ona na brdu iznad grada u zagrljaju čvršćem nego ikad. Poželjeli su jedno drugo, i…
… Malo mi je dosadilo razmisljanje o kojekakvim sentimentalnim stvarima, pa su ovih dana utočište u mojim mislima pronašle neke nove ideje, i misli… drugačije od onih koje su mi društvo pravile u prethodnom periodu. Vjerovatno je sve to posljedica situacija u stvarnom životu, pa se one odražavaju, gdje drugo, nego u misli i tamo…
U svakodnevnom haosu koji nas okružuje, te tempom koji nam je nametnut tek tako, i u začaranom paklenom krugu koji nije ni nalik Bokačovom na uspjevamo primjetiti sve ono što nas okružuje, a puno je toga –zaista jeste. Ljetos sam bila zaljubljenik u ovaj grad, i puno noćih provedoh misleći o njemu, ali onda… iznenada…
.. Usamljena.. zelim sve ono sto nemogu da dobijem.. u prolazu kroz hodnik snova pomisljam na tebe.. obuzme me neka jeza, onaj divni strah. Tesko je nositi vlastiti teret strahova i sumnji, propalih snova.. neko bi to tugom nazvao.. i ne okrenuo se za prosloscu divnih dana.. tesko je biti covjek! .. Uhvati me cvrsto…..